Oglasi - Advertisement

U Srbiji se ponovo otvorila rasprava o tome da li bi zaposleni mogli da rade četiri dana sedmično, a da zadrže punu platu i postojeća radnička prava. Prijedlog kojim je to predviđeno našao se u programu Studentske liste i odmah je podijelio sindikate, poslodavce i ekonomske stručnjake, jer podrazumijeva skraćivanje radne sedmice sa 40 na 32 sata, ali ne kao obavezu za sve, nego kao mogućnost u djelatnostima u kojima je takav model izvodljiv.

Ideja nije nova u evropskim raspravama o budućnosti rada, ali u Srbiji dobija dodatnu težinu zato što dolazi u trenutku kada se sve više govori o organizaciji posla, nedostatku radne snage i potrebi da se bolje usklade privatni i profesionalni život. Upravo zbog toga nije riječ samo o pitanju jednog slobodnog dana više, nego o širem preispitivanju načina na koji privreda funkcioniše i koliko je spremna da prihvati promjene u rasporedu rada.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Prema prijedlogu koji je izazvao pažnju javnosti, zaposleni bi u određenim sektorima mogli raditi ukupno 32 sata sedmično, ali bez smanjenja zarade ili drugih prava iz radnog odnosa. Važno je, međutim, da se radi o programskom prijedlogu, a ne o već usvojenom zakonu, pa bi njegova primjena zahtijevala dodatnu razradu, dogovor socijalnih partnera i jasniji pravni okvir.

Zbog toga se rasprava brzo premjestila sa političkog plana na praktična pitanja: ko bi mogao da radi manje, kako bi se organizovao isti obim posla i koliki bi bio ekonomski teret za firme koje već posluju na granici održivosti. Odgovori na ta pitanja, prema dosadašnjim reakcijama, nimalo nisu jednostavni.

Kako bi izgledala radna sedmica od 32 sata

Suština modela koji je ponuđen javnosti jeste da zaposleni rade manje vremena, ali da za taj posao dobijaju istu platu kao ranije. Umjesto standardnih pet radnih dana po osam sati, sedmica bi se raspoređivala na četiri dana, također po osam sati, čime bi sedmična norma pala sa 40 na 32 sata. U međunarodnim raspravama ovaj pristup se često opisuje formulom 100-80-100: zadržava se 100 posto zarade, radi se 80 posto dosadašnjeg vremena, a očekuje se 100 posto učinka.

U teoriji, to zvuči jednostavno, ali praksa pokazuje da uspjeh zavisi od prirode posla i od toga koliko je kompanija spremna da mijenja način rada. Negdje je moguće smanjiti broj sastanaka, bolje rasporediti zadatke, koristiti tehnologiju za rutinske procese i tako zadržati isti učinak u kraćem vremenu. Negdje, međutim, takvo preuređenje nije lako izvedivo, posebno ako posao podrazumijeva stalno fizičko prisustvo, rad u smjenama ili neprekidno pružanje usluga.

Bitna razlika je i između stvarnog smanjenja broja radnih sati i pukog prebacivanja istog opterećenja u manje dana. Prijedlog o 32 sata znači da bi sedmična norma zaista bila kraća, a ne da bi zaposleni radili duže smjene tokom četiri dana. Uz to, u programu se spominje i pravo na isključenje iz poslovnih obaveza izvan radnog vremena, što otvara novo pitanje o tome koliko su radnici dostupni nakon završetka smjene, naročito u poslovima u kojima komunikacija ne prestaje ni po izlasku iz kancelarije.

Zato je čitava priča od početka postavljena kao selektivni model, a ne kao univerzalna reforma. U tome i leži razlog zašto su reakcije toliko različite: dok jedni u skraćenju radnog vremena vide priliku za bolju ravnotežu života i posla, drugi u njemu prepoznaju novu obavezu koju bi bilo teško finansijski izdržati. Upravo tu se otvara prostor za spor između socijalne politike i ekonomskih računica.

Šta govore evropska iskustva

Zagovornici kraće radne sedmice često se pozivaju na primjere iz Evrope, gdje su već testirani različiti modeli. Među najpoznatijima je Island, u kojem su od 2015. do 2019. godine provedena dva velika eksperimenta sa smanjenim radnim vremenom. U njima je učestvovalo približno 2.500 zaposlenih, a radna sedmica je u testiranim organizacijama najčešće skraćivana na 35 ili 36 sati bez smanjenja plate.

Prema objavljenim rezultatima, produktivnost je na mnogim radnim mjestima ostala stabilna ili se čak poboljšala. Učesnici su prijavljivali i manje stresa, manje opterećenje i bolju ravnotežu između poslovnih i privatnih obaveza. Ipak, islandski model nije bio identičan prijedlogu od 32 sata, pa se ti nalazi ne mogu mehanički prebaciti u srbijanski kontekst.

Sličan pokušaj napravljen je i u Velikoj Britaniji tokom 2022. godine. Šestomjesečni pilot-program okupio je 61 kompaniju i oko 2.900 zaposlenih, a 92 posto firmi koje su završile testiranje odlučilo je da nastavi s četverodnevnom radnom sedmicom odmah nakon pilot-faze. U istraživanju su zabilježeni pozitivni pokazatelji u pogledu zadovoljstva zaposlenih, zadržavanja radnika i pojedinih poslovnih rezultata, dok su prosječni prihodi među kompanijama koje su dostavile relevantne podatke pokazali blagi rast.

Ni ti rezultati, međutim, nisu potpuni dokaz da bi isti model jednako uspješno funkcionisao u svakoj privredi. U pilot-programima su uglavnom učestvovale kompanije koje su se dobrovoljno prijavile, što znači da su već bile otvorene za promjenu načina rada. Zbog toga se takva iskustva ne mogu automatski primijeniti na čitavu ekonomiju, posebno ne na sektore u kojima je posao strože vezan za fizičko prisustvo i stalni ritam proizvodnje ili usluga.

Zašto poslodavci gledaju na prijedlog s oprezom

U Srbiji je rasprava dodatno pojačana zato što su se oglasile i sindikalne i poslodavačke strane. Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije učestvovala je u pripremi dijela programskih prijedloga Studentske liste koji se odnose na radna i socijalna prava, a njena predstavnica Ranka Savić za Blic Biznis je rekla da su tokom razgovora sa studentima i profesorima Pravnog fakulteta razmatrani različiti sindikalni prijedlozi te da je približno 80 posto njih ušlo u početni programski dokument.

Prema njenom objašnjenju, cilj nije nametanje istog rasporeda cijeloj privredi, nego stvaranje zakonske mogućnosti da kraće radno vrijeme zaživi tamo gdje poslodavci i zaposleni procijene da je to izvodljivo. Sindikati u tome vide šansu da radnici dobiju više vremena za porodicu, odmor i privatne obaveze, bez smanjenja plata i drugih prava.

Sa druge strane, počasni predsjednik Unije poslodavaca Srbije Nebojša Atanacković upozorio je da domaća privreda radi u veoma različitim uslovima i da mnoge firme nemaju prostor za dodatno povećanje troškova rada. Posebno je važno što prelazak sa 40 na 32 sata znači smanjenje radnog vremena za 20 posto, a ako sedmična plata ostane ista, trošak rada po satu raste za 25 posto, pod pretpostavkom da ostali uslovi ostanu nepromijenjeni.

To ne mora automatski značiti isti rast ukupnih troškova poslovanja, ali može biti ozbiljan izazov za sektore u kojima je obim proizvodnje ili pružanja usluga neposredno vezan za broj radnih sati. Ako kompanija ne uspije da isti učinak postigne boljom organizacijom, automatizacijom ili višom produktivnošću, mogla bi biti primorana na dodatno zapošljavanje, što je posebno osjetljivo u djelatnostima koje se već bore s nedostatkom radne snage.

Najrealnije šanse da se ovakav model lakše primijeni vide se u informacionim tehnologijama, telekomunikacijama, finansijama, marketingu i konsultantskim poslovima. U tim oblastima rezultati se često mjere prema završenim projektima i isporučenim zadacima, a ne isključivo prema broju sati provedenih na radnom mjestu. Zbog toga pojedine kompanije mogu imati više prostora da reorganizuju procese i zadrže isti nivo učinka u kraćem radnom vremenu.

Mnogo veći izazov predstavljaju proizvodnja, trgovina, građevinarstvo i poljoprivreda, gdje posao često zavisi od fizičkog prisustva, radnog vremena objekata, proizvodnih linija ili vremenskih uslova. Zdravstvo i obrazovanje takođe traže posebnu organizaciju, jer bolnice moraju da osiguraju neprekidan rad, a škole imaju rasporede i nastavne planove koje nije lako mijenjati bez šireg prilagođavanja sistema.

Za sada nije poznat datum kada bi takav model mogao postati dio zakonskog sistema Srbije. Ono što je sigurno jeste da je rasprava o 32 sata sedmično otvorila mnogo šire pitanje: koliko je privreda spremna da promijeni ustaljene obrasce rada i kako bi se, u praksi, pomirili zahtjevi zaposlenih za više slobodnog vremena i poslodavaca za održivim troškovima. U toj napetosti ostaje i mogućnost da će se prve promjene, ako do njih dođe, pojaviti upravo u onim sektorima gdje je organizacija rada već najfleksibilnija.