Stiven Hoking je pred kraj života sve češće govorio o opasnostima koje bi mogle promijeniti tok ljudske civilizacije, a među četiri prijetnje koje je posebno izdvajao danas se dvije već smatraju djelimično ostvarenom stvarnošću: globalno zagrijavanje i razvoj vještačke inteligencije.
Njegovo upozorenje nije dolazilo iz dnevne politike ni iz potrebe za dramom, nego iz dugogodišnjeg promišljanja o tome koliko je čovječanstvo ranjivo kada tehnologija napreduje brže od kolektivne odgovornosti. Hoking je bio poznat po tome što je složene naučne teme spuštao na nivo razumljiv javnosti, ali je istovremeno ostajao ozbiljan i oprezan kada bi govorio o budućnosti vrste kojoj je i sam pripadao.
Njegov život, koji je trajao 76 godina i daleko nadmašio prognoze ljekara, ostao je priča o naučnom usponu, bolesti, upornosti i neprestanom pokušaju da se razumije svemir. Rođen je 8. januara 1942. u Oksfordu, tačno 300 godina nakon smrti Galilea Galileja, a preminuo je 14. marta 2018. na rođendan Alberta Ajnštajna, što se često navodi kao simboličan okvir života jednog od najprepoznatljivijih fizičara modernog doba.
Iza imena koje je postalo sinonim za kosmologiju stajala je i porodična priča duboko vezana za obrazovanje. Otac Frenk bio je istraživač tropskih bolesti, a majka Izabel radila je u akademskom okruženju. Oboje su studirali na Oksfordu, pa je intelektualna radoznalost u Hokingovoj kući bila gotovo svakodnevna stvar, a ne izuzetak.
Porodica se 1950. preselila u Sent Olbans, gdje je Stiven odrastao u neobičnom, ali poticajnom ambijentu. Za stolom se često svako bavio svojom knjigom, a putovali su u starom preuređenom londonskom taksiju. Iako kasnije proslavljen kao jedan od najvećih umova svog vremena, u školi nije odmah odskakao ocjenama.
Nastavnici su, međutim, rano primijetili da postavlja neuobičajeno dobra pitanja i da razmišlja drugačije od većine vršnjaka, pa je među prijateljima dobio nadimak „Ajnštajn“.
Radoznalost je bila jača od školskih ocjena
Hokingova mladost pokazivala je da ga više privlači istraživanje nego rutinsko učenje. Sa prijateljima je pravio modele aviona i čamaca, sastavljao jednostavne mehaničke naprave i isprobavao kako funkcionišu različiti dijelovi. Zajedno s profesorom matematike Dikranom Tahtom napravio je i primitivni računar od starih telefonskih dijelova, satova i elektronskih komponenti, što je bila rana naznaka njegovog osjećaja za rješavanje problema.
Otac je želio da se Stiven bavi medicinom, ali njega su sve više privlačili fizika, matematika i pitanja o porijeklu svemira. Pošto na Univerzitetskom koledžu u Oksfordu nije mogao studirati čistu matematiku, izabrao je fiziku i hemiju. Godine 1959, sa samo 17 godina, dobio je stipendiju i započeo studije.
Kasnije je govorio da tokom prve tri godine nije puno učio jer mu je gradivo djelovalo lako, a paralelno se uključio i u studentski život, te je bio član veslačkog kluba kao kormilar. Upravo tamo stekao je reputaciju osobe spremne na rizične poteze.
Nakon Oksforda otišao je na Kembridž i posvetio se kosmologiji. Taj prelazak označio je početak naučnog puta koji će ga dovesti do radova o singularnostima, crnim rupama i strukturi prostora i vremena. U to vrijeme, međutim, dogodilo se nešto što će mu potpuno promijeniti životni pravac.
Dijagnoza koja je prijetila da prekine sve planove
Tokom postdiplomskih studija počeo je primjećivati probleme s koordinacijom. Povremeno je padao bez jasnog razloga, postajao nespretniji, a govor mu se mijenjao. Godine 1963. potvrđena mu je ALS, bolest koja postepeno oštećuje nervne ćelije odgovorne za kontrolu mišića i vremenom vodi do gubitka pokretljivosti. Prognoza je bila izuzetno teška, a vijest ga je, prema njegovim kasnijim riječima, gurnula u period duboke krize.
U jednom trenutku izgubio je veliki dio motivacije za rad, ali tada se u njegovom životu pojavila Džejn Vajld, studentica lingvistike koju je upoznao u tom periodu. Njihova veza i planovi za budućnost dali su mu novi razlog da nastavi. Umjesto da odustane od doktorata, vratio se istraživanju i počeo graditi karijeru koja će ga kasnije učiniti globalno poznatim.
Na Kembridžu je radio uz kosmologa Denisa Skiamu, preko kojeg je upoznao i matematičara Rodžera Penrouza. Njihova razmišljanja o singularnostima i početku univerzuma dovela su Hokinga do zaključka da prostor i vrijeme, u okviru klasične opće relativnosti, imaju početak u singularnosti. Takvi rezultati dali su dodatnu težinu razumijevanju Velikog praska i učvrstili njegovo mjesto u savremenoj fizici.
U međuvremenu je zasnovao porodicu sa Džejn i dobio troje djece: Roberta, Lusi i Timotija.
Otkriće o crnim rupama promijenilo je fiziku
Godine 1970. došao je do važnih rezultata o ponašanju horizonta događaja crnih rupa, a nekoliko godina kasnije uslijedilo je otkriće po kojem je postao najpoznatiji. Godine 1974. pokazao je da crne rupe nisu potpuno „crne“, nego mogu, prema kvantnim efektima u blizini horizonta događaja, emitovati zračenje i vremenom gubiti masu. Taj proces kasnije je nazvan Hokingovo zračenje.
Važnost tog rada bila je ogromna jer je povezivao dvije velike oblasti fizike: kvantnu teoriju i opću relativnost. Potpuno ujedinjenje tih teorija ni danas nije riješeno, ali je Hokingov doprinos ostao jedna od ključnih tačaka na putu ka dubljem razumijevanju gravitacije i kvantnog svijeta. Godine 1979. postao je Lukasijanski profesor matematike na Kembridžu, jednu od najpoznatijih akademskih funkcija u britanskoj nauci, koju je nekada držao i Isak Njutn.
Od traheotomije do glasa koji je postao prepoznatljiv širom svijeta
Težak zdravstveni udar uslijedio je 1985. godine, kada je tokom boravka u Ženevi dobio ozbiljnu upalu pluća. Zbog stanja u kojem se nalazio urađena mu je traheotomija. Zahvat mu je spasio život, ali je nakon njega trajno izgubio sposobnost prirodnog govora. Kasnije je dobio računarski sistem i sintetizator glasa pomoću kojeg je mogao komunicirati, a taj elektronski glas postao je jedan od najprepoznatljivijih znakova njegovog javnog identiteta.
Kako je bolest napredovala, mogućnosti upravljanja uređajem postajale su sve ograničenije. Ipak, nije prestao pisati, predavati i učestvovati u naučnim raspravama. Godine 1988. objavio je „Kratku istoriju vremena“, knjigu zamišljenu kao most između kompleksne kosmologije i široke publike. Djelo je postalo ogroman uspjeh i provelo je 237 sedmica na listi bestselera Sunday Timesa, čime je Hoking izašao iz uskog akademskog okvira i postao globalna kulturna figura.
Pojavljivao se i u popularnoj kulturi, gostovao u „Simpsonovima“ i „Zvjezdanim stazama“, a njegov elektronski glas korišten je i u muzici grupe Pink Flojd. Čak je 2007. učestvovao u letu tokom kojeg je avion posebnom putanjom stvarao kratke periode bestežinskog stanja, što je za njega imalo gotovo simboličnu snagu. Godine 2009.
napustio je položaj Lukasijanskog profesora zbog starosne granice, ali je nastavio raditi, predavati i komentarisati teme koje su izlazile daleko izvan čiste kosmologije.
U posljednjim godinama života sve češće je govorio o budućnosti čovječanstva i o prijetnjama koje bi mogle ugroziti civilizaciju. Nije tvrdio da će se svaki od tih scenarija sigurno dogoditi, nego je upozoravao na mogućnosti koje smatra dovoljno ozbiljnim da ih društvo ne smije ignorisati. Među njima je posebno isticao nuklearni rat, globalno zagrijavanje, razvoj genetski modificiranih patogena i vještačku inteligenciju koja bi jednog dana mogla postati moćnija od čovjeka.
Njegov odnos prema tehnologiji bio je daleko od jednostavnog odbacivanja. Upravo su mu tehnološka rješenja omogućila da decenijama komunicira i ostane aktivan naučnik. Zabrinutost je, međutim, dolazila iz mogućnosti da čovječanstvo razvije sisteme koje više neće moći jednostavno kontrolisati. Zato je insistirao da napredak u vještačkoj inteligenciji mora pratiti ozbiljno razmišljanje o sigurnosti i dugoročnim posljedicama, bez pretvaranja optimizma u slijepo povjerenje.
Posebno je smatrao da čovječanstvo dugoročno ne bi smjelo ostati vezano samo za jednu planetu. Po njegovom viđenju, civilizacija koja ostane isključivo na Zemlji ostaje ranjiva na veliki asteroid, globalni rat, katastrofalne klimatske promjene ili neku drugu opštu prijetnju. Zato je podržavao istraživanje svemira i razvoj tehnologija koje bi ljudima jednog dana omogućile život izvan Zemlje.
Nije smatrao da je to jednostavan ili brz zadatak, ali je u njemu vidio moguću zaštitu ljudske vrste u dalekoj budućnosti.
Preminuo je 14. marta 2018. godine u svom domu u Kembridžu, u 76. godini života. Od dijagnoze ALS-a do smrti prošlo je više od pola stoljeća, što je njegovu biografiju učinilo višestruko dužom od prvobitne ljekarske prognoze. Počivao je u Vestminsterskoj opatiji, a njegovo posljednje počivalište dodatno je potvrdilo simboličan status koji je stekao u nauci i javnom životu.
Njegovo naslijeđe ne staje u teorije o singularnostima, crnim rupama i kosmologiji. Hoking je pokazao i da je moguće ostati intelektualno aktivan uprkos teškom fizičkom ograničenju, ali bez romantiziranja bolesti i bez zanemarivanja podrške porodice, njegovatelja, ljekara, kolega i tehnologije. Upravo zato njegova priča i dalje djeluje kao spoj nauke, izdržljivosti i opomene da znanje bez odgovornosti može otvoriti vrata opasnostima koje tek dolaze.
