Objave Ive Alilović, supruge hrvatskog rukometaša Mirka Alilovića, izazvale su buru nakon smrti Vedrane Rudan, jer je u danima žalosti za književnicom iznijela niz vrlo oštrih i ličnih komentara, uključujući tvrdnju da je nije voljela i poruku da se nada da neće biti sahranjena u Hrvatskoj.
Smrt Vedrane Rudan, koja je preminula 18. avgusta u 77. godini nakon višegodišnje borbe s karcinomom, pokrenula je talas reakcija širom regiona. Dok su se jedni prisjećali njenog neprepoznatljivog stila, britkih kolumni i decenijama građenog književnog i javnog identiteta, drugi su otvorili prostor za hladnije, pa i grublje osvrte na njen rad i nastup.
U takvoj atmosferi najviše pažnje nije privukla samo činjenica da je neko imao drugačije mišljenje o Rudan, nego ton i trenutak u kojem je to mišljenje izrečeno. Iva Alilović javno je poručila da Vedranu nije mogla voljeti, a njene poruke brzo su preplavile rasprave na društvenim mrežama i u medijima.
Riječ je o još jednom primjeru kako smrt poznate osobe ne zatvara javnu priču o njoj, nego je ponekad dodatno rasplamsa. U slučaju Vedrane Rudan, podjele koje su postojale za života samo su nastavile da isplivavaju, a objave Ive Alilović postale su centralna tačka nove rasprave.
Otvorene riječi koje su odmah izazvale podjele
Prema objavama koje su prenijeli mediji, Iva Alilović je na društvenim mrežama napisala da Vedranu Rudan „nije mogla organski da smisli“. Dodala je i da ne namjerava da je nakon smrti prikazuje kroz lažno poštovanje, niti da piše riječi žaljenja koje, kako je poručila, nije osjećala dok je književnica bila živa.
Takav stav sam po sebi izazvao je veliku pažnju, ali je rasprava postala još glasnija kada je nastavila s nizom dodatnih ocjena.
U jednoj od objava Rudan je opisala kao duboko nesretnu osobu koja je prema vani, prema njenom viđenju, ostavljala drugačiji utisak. Kasnije je, uz crno-bijelu fotografiju književnice, napisala samo jednu riječ – „glupača“. Upravo taj potez izazvao je najveću osudu dijela javnosti, jer je uslijedio neposredno nakon smrti i zato što je prešao iz zone neslaganja u otvoreno vrijeđanje.
Mnogi su primijetili da se rasprava nije vodila samo o tome da li je neko imao pravo na kritiku, već o granici elementarne pristojnosti prema osobi koja je tek preminula. Za neke je to bio trenutak u kojem je svaka lična antipatija morala ostati po strani, dok su drugi tvrdili da niko ne mora glumiti tugu niti izmišljati poštovanje koje ne postoji.
Objašnjenje koje nije smirilo raspravu
Nakon prvih objava, Iva Alilović je pokušala obrazložiti zašto je imala tako negativan odnos prema Vedrani Rudan. Po njenim riječima, razlog nisu bili samo politički ili društveni stavovi koje je književnica javno zastupala, već osjećaj da Rudan u svojim komentarima nije uvijek bila pravedna prema ljudima o kojima je pisala i govorila. Takvo pojašnjenje, međutim, nije ublažilo reakcije.
Dio korisnika društvenih mreža stao je na stranu teze da svako ima pravo izreći mišljenje o nečijem radu, pa i nakon smrti te osobe. Drugi su, međutim, isticali da postoji jasna razlika između kritike i ponižavanja, te da trenutak smrti traži veću dozu opreza, bez obzira na to koliko je neko bio kontroverzan za života.
Posebno snažne reakcije izazvala je i njena poruka o mjestu sahrane. Prema medijskim navodima, Alilović je napisala da se nada da će književnica biti sahranjena tamo gdje se, po njenom mišljenju, osjećala bliže i prihvaćenije. Taj dio objave dodatno je odjeknuo jer je došao uz tvrdnju da je Rudan možda oboljela zbog života u sredini koju je navodno mrzila.
Takvo povezivanje karcinoma s emotivnim, političkim ili društvenim stavovima naišlo je na posebno oštre kritike.
U javnosti se zato brzo otvorilo pitanje koliko daleko može ići lični sud kada je riječ o smrti javne ličnosti. Kritika nečijeg rada i ideja jeste legitimna, ali je veliki broj komentatora smatrao da je povezivanje bolesti s navodnom mržnjom prema zemlji otišlo predaleko i da za takvu tvrdnju ne postoji nikakva medicinska osnova.
Tema majčinstva i dodatno zaoštravanje poruke
Nekoliko sati kasnije Iva Alilović ponovo se oglasila, ovoga puta osvrćući se na Vedranine stavove o ženama, djeci i majčinstvu. U svom tonu, koji je nosio dozu ironije, komentarisala je ono što je nazivala porukama „velike“ i mudre žene, a zatim iznijela vlastiti pogled na porodicu i roditeljstvo.
Taj nastavak priče pokazao je da nije riječ o kratkom i usputnom komentaru, nego o svjesnom javnom istupu koji je nastavljao da se širi.
Iva, koja je majka troje djece, naglasila je da su joj djeca najveće bogatstvo i da smatra sretnim svakoga ko ima mogućnost da ih ima. Dodala je i da osjeća, kako je sama opisala, pozitivnu ljubomoru prema ženama koje odgajaju petoro ili više djece. U toj objavi otišla je i korak dalje, poručivši da su za nju takve žene „najveće kraljice“.
U nastavku je govorila i o tome kako se u javnosti često posmatraju žene s velikim porodicama. Prema njenom mišljenju, dio tih žena društvo pogrešno vidi kao zaostale ili pretjerano tradicionalne, a za takvu percepciju je, kako je sugerisala, dijelom odgovorna i javna retorika koja godinama kritikuje tradicionalne predstave o majčinstvu.
I u toj tački spomen Vedrane Rudan ponovo je poslužio kao okvir za širu ličnu poruku o porodici i vrijednostima.
Zašto je cijeli slučaj odjeknuo snažnije od obične rasprave
Vedrana Rudan je tokom cijele karijere bila autorka koja nije pokušavala biti prihvaćena po svaku cijenu. Njene kolumne često su bile oštre, direktne i namjerno bez uljepšavanja, što joj je donijelo vjernu publiku, ali i veliki broj onih koji su smatrali da prelazi granice. Upravo zato njena smrt nije izbrisala postojeće podjele, nego ih je samo učinila vidljivijima.
Ono što je posebno zasmetalo mnogima nije bio samo nesklad između tuđih stavova i Rudaninog javnog lika, već izbor riječi: pogrdno imenovanje preminule osobe, tvrdnja da je možda oboljela zbog unutrašnjeg stava prema zemlji u kojoj je živjela i insistiranje na tonovima koji su za mnoge bili neprimjereni za trenutak žalosti. U tim objavama sudarili su se pravo na lično mišljenje, potreba za javnim izražavanjem i pitanje osnovnog poštovanja.
Istovremeno, cijela situacija podsjetila je koliko društvene mreže ubrzavaju i pojačavaju svaku javnu reakciju. Nekoliko rečenica objavljenih u kratkom vremenu bilo je dovoljno da se priča proširi daleko izvan prvobitnog kruga čitalaca i da postane tema šireg razgovora o tome kako se javno govori o smrti, neslaganju i nečijem nasljeđu.
Za jedne je Vedrana Rudan ostala hrabra književnica koja je bez zadrške napadala licemjerje društva, a za druge autorica čiji su tekstovi često prelazili granicu pristojnosti i pravičnosti. Objave Ive Alilović nisu promijenile tu sliku, ali su pokazale da i nakon smrti ostaju žive iste podjele koje su pratile Rudan godinama, dok se oko njenih riječi i dalje lome tuđa očekivanja, suprotna tumačenja i vrlo lični sudovi.
