Oglasi - Advertisement

Rasprava o tome do koje godine čovjek smije voziti automobil ponovo je dobila na težini nakon tragične nesreće u francuskom gradu La Rochelle, ali i zbog različitih pravila koja važe u evropskim državama. Dok jedni traže strože provjere za vozače starije dobi, drugi upozoravaju da sama starost ne može biti jedini kriterij za procjenu nečije sposobnosti za volanom.

Za mnoge starije ljude automobil nije samo praktično prevozno sredstvo, nego i simbol samostalnosti. Njime odlaze u prodavnicu, na pregled kod ljekara, u posjetu porodici ili na druženja koja bi bez vlastitog prijevoza postala mnogo teža. Upravo zato svaka tema koja se tiče ograničavanja vožnje nakon određene dobi izaziva snažne reakcije i često otvara mnogo šire pitanje dostojanstva, sigurnosti i prava na kretanje.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

S druge strane, starenje sa sobom može donijeti promjene koje utječu na sigurnost u saobraćaju. Slabiji vid, sporije reakcije, smanjena pokretljivost, poteškoće s koncentracijom ili utjecaj određenih lijekova mogu otežati upravljanje vozilom. Zbog toga se u javnosti sve češće postavlja pitanje treba li nakon 70. ili 75. godine uvoditi dodatne medicinske provjere ili je svaku osobu potrebno procjenjivati pojedinačno.

Francuska nesreća koja je potresla javnost

Jedan od događaja koji je ponovo usmjerio pažnju na ovu temu desio se 5. juna 2024. godine u La Rochelleu. Prema informacijama objavljenim nakon nesreće, automobil kojim je upravljala starija vozačica udario je grupu djece koja su biciklima učestvovala u organizovanoj aktivnosti. U toj grupi nalazilo se dvanaestoro djece i dvoje odraslih pratilaca.

Sedmero djece je povrijeđeno, a jedna desetogodišnja djevojčica kasnije je preminula od zadobijenih povreda. Upravo ta činjenica izazvala je snažnu zabrinutost u francuskoj javnosti i ponovo otvorila pitanje koliko su stariji vozači zaista sposobni da bezbjedno učestvuju u saobraćaju, posebno kada su u blizini djeca i druge ranjive grupe.

Ipak, ovakvi slučajevi ne mogu se automatski pretvoriti u dokaz da su svi vozači starije dobi opasni. Svaka nesreća ima svoje okolnosti, a stručna procjena mora obuhvatiti zdravstveno stanje, pažnju, brzinu reagovanja i druge faktore koji su mogli imati ulogu. Upravo zato se u raspravama sve češće naglašava potreba za individualnim pristupom, umjesto za generalizacijama koje bi obuhvatile čitavu generaciju.

Mnogi vozači koji su decenijama za volanom razviju osjećaj za procjenu saobraćaja, nauče da izbjegavaju nepotrebne rizike i često voze opreznije od mlađih učesnika u saobraćaju. Njihovo iskustvo može biti velika prednost, ali ono samo po sebi ne može nadomjestiti zdravstvena ograničenja koja se ponekad pojave s godinama. Upravo tu leži suština rasprave koja se vodi širom Evrope.

Šta zaista utiče na sposobnost vožnje nakon 70. godine

Proces starenja nije isti kod svih ljudi. Neki i nakon sedamdesete ili osamdesete godine zadržavaju dobru fizičku kondiciju, dobar vid i dovoljno brze reakcije, dok drugi ranije osjete poteškoće koje utječu na svakodnevno funkcionisanje. Zato sama životna dob ne govori dovoljno o tome može li neka osoba sigurno upravljati vozilom.

Vid ima posebno važnu ulogu u vožnji. Vozač mora vidjeti saobraćajne znakove, pratiti kretanje drugih vozila, pravovremeno primijetiti pješake i procijeniti udaljenost. Kada se vid pogorša, vožnja u noćnim uslovima, po kiši ili u gužvi može postati znatno zahtjevnija, pa i opasnija. Isto važi i za sposobnost koncentracije, jer saobraćaj često zahtijeva istovremeno praćenje više informacija.

Brzina reagovanja još je jedan važan faktor. U gradskoj vožnji dovoljno je nekoliko sekundi kašnjenja da dođe do opasne situacije, naročito kada neko naglo koči, kada se na semaforu promijeni svjetlo ili kada pješak izađe na kolovoz. Uz to, određeni lijekovi mogu izazvati pospanost, vrtoglavicu ili pad koncentracije, pa je preporučljivo o tome razgovarati s ljekarom ili farmaceutom prije nego što se sjedne za volan.

Zato se sve više govori o potrebi da se vozači posmatraju pojedinačno. Neki ljudi, bez obzira na godine, imaju ozbiljne zdravstvene probleme koji otežavaju vožnju, dok drugi i u poodmakloj dobi zadržavaju potrebne sposobnosti. U tom smislu, opće pravilo bazirano isključivo na godinama može biti pregrubo i nepravedno, ali potpuni izostanak kontrole također nosi rizik.

Kako različite države uređuju vožnju starijih osoba

Pristupi u Evropi nisu isti. U Francuskoj za uobičajenu vozačku dozvolu kategorije B ne postoji automatski prestanak prava na vožnju zbog starosti. Prema informacijama francuskog državnog portala Service-Public, novija kartična vozačka dozvola uglavnom ima administrativni rok važenja od petnaest godina. To, međutim, ne znači da vozač mora ponovo polagati ispit kada dokument istekne.

Istek administrativnog roka važenja nije isto što i gubitak prava na vožnju. Određena zdravstvena stanja mogu dovesti do dodatnih ograničenja ili potrebe za medicinskom procjenom, ali sistem je postavljen tako da razlikuje važenje dokumenta od pitanja zdravstvene sposobnosti. Time se pokušava izbjeći automatizam koji bi sve vozače starije dobi stavio u isti okvir.

Velika Britanija, s druge strane, primjenjuje drugačiji model. Prema službenim informacijama britanske vlade, vozači nakon navršene 70. godine moraju obnavljati vozačku dozvolu svake tri godine. Pri tom su dužni prijaviti zdravstvena stanja koja prema propisima mogu uticati na sigurnost vožnje. Ipak, to ne znači da svi moraju ponovo polagati vozački ispit ili prolaziti potpuno isti medicinski pregled.

Takva poređenja pokazuju da evropske države traže balans između sigurnosti i samostalnosti. Neke se više oslanjaju na administrativne rokove i prijavu zdravstvenih promjena, druge uvode češće obnavljanje dokumentacije, ali ni jedna od tih opcija ne bi smjela pretpostaviti da je svaka starija osoba automatski nesposobna za vožnju. Suština je u procjeni stvarnog stanja, a ne u pukom brojanju godina.

Porodica, samostalnost i teška odluka

U mnogim porodicama upravo je vožnja najosjetljivija tema kada osoba uđe u starije godine. Razgovor o tome da možda više ne bi trebalo da sjeda za volan često izaziva otpor, tugu ili osjećaj da joj se oduzima dio slobode. Za nekoga ko je decenijama samostalno upravljao svojim obavezama, automobil je mnogo više od praktičnosti.

Članovi porodice ponekad prvi primijete znake da vožnja više nije jednako sigurna: poteškoće pri parkiranju, nesigurnost na raskrsnicama, sporije reagovanje ili gubljenje orijentacije u nepoznatom dijelu grada. Takva zapažanja nisu dijagnoza, ali mogu biti razlog da se zatraži stručna procjena i da se razgovor vodi bez optuživanja i ponižavanja.

Ako se pokaže da je vožnja postala rizična, porodica i okruženje trebaju razmišljati i o tome kako toj osobi olakšati svakodnevicu. Javni prijevoz, pomoć članova porodice, dogovoreni prevozi i reorganizacija obaveza mogu ublažiti osjećaj gubitka samostalnosti. Važno je da prestanak vožnje ne bude doživljen kao kraj aktivnog života, nego kao promjena načina na koji se taj život organizuje.

Redovni pregledi vida, razgovor s ljekarom i, kada je potrebno, dodatna medicinska procjena mogu pomoći da se procijeni je li vožnja i dalje sigurna. Neki vozači mogu privremeno prilagoditi svoje navike, pa izbjegavati noćnu vožnju, jake padavine ili posebno zahtjevne dionice. Ipak, takva prilagodba ne može zamijeniti stvarnu zdravstvenu sposobnost, niti ukloniti rizik ako je ona ozbiljno narušena.

I novi automobili, sa svim pomoćnim sistemima poput parking senzora, kamera i upozorenja na opasnost, mogu pomoći samo do određene mjere. Te tehnologije olakšavaju vožnju, ali ne preuzimaju odgovornost za odluke vozača. Zato se rasprava o starijim vozačima na kraju uvijek vraća na isto pitanje: kako zaštititi sve učesnike u saobraćaju, a da se pritom ne negira vrijednost samostalnosti onih koji i dalje mogu bezbjedno voziti.

Upravo zbog toga ova tema ne prestaje da izaziva podijeljena mišljenja. Za jedne je rješenje stroža kontrola nakon određene dobi, za druge je ključ u individualnoj procjeni i redovnom praćenju zdravstvenog stanja. U svakom slučaju, saobraćajna sigurnost, kao i prava starijih građana, ostaju pitanja koja traže pažljivo odmjerene odluke, a ne jednostavne odgovore.