Oglasi - Advertisement

Nakon smrti bliske osobe, mnoge porodice ostaju pred teškim pitanjem šta učiniti s predmetima koji su ostali iza nje, a prema starim narodnim vjerovanjima pojedine stvari nije dobro zadržavati u kući. Iako za takve tvrdnje ne postoje naučni dokazi, običaji o nakitu, odjeći, ogledalima, fotografijama i drugim ličnim predmetima i dalje se prenose s generacije na generaciju, često u trenucima kada emocije ionako već preplavljuju dom.

Smrt u kući ne ostavlja samo prazninu u svakodnevici nego i mnoštvo sitnica koje odjednom dobijaju novu težinu. Šolje, satovi, odjeća, papuče, dokumenti ili fotografije više nisu samo predmeti; postaju dio procesa žalovanja, podsjetnik na zajednički život i nešto što porodica mora pažljivo razvrstati.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

U mnogim domaćinstvima odluka o tome šta zadržati, a šta ukloniti, ne donosi se lako. Jedni će željeti da sve ostane netaknuto mjesecima, dok će drugi odmah krenuti sa spremanjem prostorija, vođeni osjećajem da im promjena okruženja pomaže da lakše nastave dalje. Upravo zato se uz tradiciju uvijek pojavljuje i praktična strana priče: higijena, sigurnost, sjećanja i potreba da se prostor ponovo uspostavi kao mjesto svakodnevnog života.

Nakit, odjeća i stvari koje najduže ostaju u uspomeni

1. Prstenje, ogrlice, narukvice i ručni satovi. Nakit je među predmetima koji iza pokojnika najčešće nose najjaču emotivnu vrijednost. To mogu biti vjenčani prsten, porodično nasljeđe, poklon od dragih ljudi ili komad koji je osoba nosila godinama, gotovo kao dio sebe. Upravo zbog toga se u starim vjerovanjima nakit ponekad posmatra kao predmet koji ne treba odmah stavljati u upotrebu.

Prema takvim običajima, navodno se posebno ne preporučuje nositi nakit koji je bio uz osobu u posljednjim danima života ili tokom duge bolesti. Međutim, to ostaje u domenu narodnog vjerovanja. Ne postoji naučni dokaz da prsten, ogrlica ili sat mogu prenijeti negativnu energiju ili izazvati nesreću. U praksi, porodice često biraju da nakit sačuvaju u kutiji, očiste ga ili sačuvaju kao uspomenu za buduće generacije.

2. Odjeća, posteljina i dušeci. Garderoba pokojnika često je najteži dio sređivanja. Košulje, kaputi, džemperi i kućne stvari mogu dugo zadržati miris osobe i zato bude snažna sjećanja. U nekim porodicama upravo je odjeća ono što se najduže ne dira, jer svaki komad podsjeća na obične, svakodnevne trenutke koji su sada postali dio prošlosti.

Stariji običaji posebno izdvajaju stvari koje su korištene tokom bolesti, kao i posteljinu i dušeke. Takvi predmeti u porodičnoj svijesti često simbolizuju težak period, pa nije neobično da ih članovi doma žele ukloniti čim osjete da za to imaju snage. Ipak, ako su materijali sačuvani i bezbjedni, odluka o njihovoj sudbini može biti sasvim praktična: nešto ostaje, nešto se pere, a nešto se donira.

Ono što je za jednu porodicu uspomena, za drugu može biti teret. Zato se i postupanje s garderobom razlikuje od doma do doma. Neki zadržavaju samo nekoliko omiljenih stvari, dok ostatak poklanjaju ljudima kojima je potreban. Na taj način odjeća dobija novu svrhu, a porodica osjeća da je učinila nešto korisno i dostojanstveno.

Ogledala, fotografije i predmeti koji mijenjaju atmosferu doma

3. Ogledala iz prostorije pokojnika. Među najpoznatijim običajima nakon smrti člana porodice nalazi se prekrivanje ogledala. U nekim sredinama to je dio žalosti i poštovanja prema kući u kojoj se dogodio gubitak, dok se u drugima povezuje s vjerovanjem da ogledalo ima posebnu vezu između svijeta živih i mrtvih.

Prema starim pričama, ogledala navodno mogu zadržati prisutnost pokojnika ili biti osjetljiva na energiju prostora. Iz tog razloga ih neke porodice prekrivaju tamnom tkaninom, a druge ih potpuno uklanjaju na neko vrijeme. Sve to, međutim, pripada folkloru i nema naučnu potvrdu. Ogledalo je običan predmet i samo po sebi ne može donijeti nesreću.

Za mnoge ljude premještanje ogledala ili promjena rasporeda namještaja ima prije svega emocionalni smisao. Time se prostor manje vezuje za posljednje dane bolesti ili za mjesto na kojem se gubitak dogodio. To ne mora biti obavezna radnja, ali nekima pomaže da dom ponovo osjete kao svoj.

4. Fotografije nastale neposredno prije smrti. Porodične slike obično se čuvaju kao dragocjene uspomene, ali fotografije snimljene tokom teške bolesti, bolničkog liječenja ili posljednjih dana života mogu nositi sasvim drugačiji emotivni naboj. Zbog toga ih neki ne žele držati na vidljivom mjestu u domu.

U narodnom tumačenju takve fotografije ponekad dobijaju nepovoljnu simboliku, uz uvjerenje da prizori patnje ne bi trebali stalno biti pred očima ukućana. Ipak, to ne znači da same slike nose bilo kakvu negativnu moć. One su, prije svega, podsjetnik na period kroz koji je porodica prošla i na način na koji se sjećanje čuva ili privremeno odlaže.

Ako pojedine fotografije izazivaju previše tuge, porodica ih može skloniti u album ili posebnu kutiju, a izložiti one koje prikazuju pokojnika u sretnijim i mirnijim trenucima. To je lična odluka, a ne pravilo. U takvim situacijama nema potrebe za uništavanjem slika samo zato što postoje narodna upozorenja.

Medicinski predmeti, obuća i lični zapisi koji traže oprez

5. Lijekovi i medicinska pomagala. Nakon duže bolesti u domu često ostanu lijekovi, aparati za mjerenje pritiska, invalidska kolica i druga pomagala. Za mnoge porodice to su među najtežim predmetima za gledanje, jer podsjećaju na terapije, preglede i periode neizvjesnosti koji su obilježili posljednje mjesece života voljene osobe.

Za razliku od vjerovanja o negativnoj energiji, ovdje postoje i sasvim praktični razlozi za oprez. Preostale lijekove ne treba koristiti samoinicijativno niti ih davati drugima. Najsigurnije je raspitati se u apoteci o pravilnom odlaganju, posebno kada je riječ o terapiji koja je izdavana na recept. Ako su medicinska pomagala očuvana, ponekad ih je moguće donirati, ali tek kada su higijenski ispravna i kada to dozvoljava njihova namjena.

6. Papuče i obuća pokojnika. Obuća u narodnim vjerovanjima zauzima posebno mjesto jer se simbolično povezuje sa životnim putem osobe. Cipele i papuče često se tumače kao dio svakodnevice, kao stvari koje su nosile tragove čovjekovog kretanja, navika i rutine.

U nekim sredinama postoji običaj da se obuća preminule osobe ne koristi i ne poklanja. Prema tom vjerovanju, ona nosi simboliku njegovog životnog puta, pa je ljudi radije uklanjaju iz kuće. Ipak, nema dokaza da će nošenje očuvane obuće pokojnika donijeti nesreću. Ako je obuća u dobrom stanju, može se očistiti i pokloniti; ako nije, može se odložiti bez posebnih strahova.

Neke porodice zadrže jedan par obuće kao uspomenu, drugi ga poklone, a treći jednostavno sačuvaju dok ne budu spremni da odluče šta dalje. I ovdje je ključno da odluka bude mirna i bez osjećaja pritiska. Obuća može imati sentimentalnu vrijednost, ali ne mora ostati u domu ako porodici više donosi nelagodu nego sjećanje.

Kada se predmeti jednom razvrstaju, mnogi ljudi osjećaju potrebu da potpuno očiste kuću. Prozori se otvaraju, podovi peru, prostorije provjetravaju, a namještaj ponekad dobija novo mjesto. U nekim krajevima i dalje se spominje so kao simbolično sredstvo čišćenja prostora, ali to ostaje običaj bez naučne potvrde i nije nužno za bilo čiju bezbjednost.

Važnije od svega jeste da porodica pronađe ritam koji joj odgovara. Neko će čuvati sat, omiljeni džemper ili nekoliko fotografija, dok će drugome biti lakše da te predmete skloniti na neko vrijeme. Ni jedan pristup nije pogrešan ako pomaže ljudima da se nose s gubitkom i ako se prema uspomenama odnose s poštovanjem.

Narodna vjerovanja o predmetima pokojnika ostala su dio kulturnog pamćenja, ali ne treba ih pretvarati u zastrašujuća pravila. Predmeti sami po sebi ne nose nesreću samo zato što su pripadali preminuloj osobi. Njihova snaga je u uspomenama koje bude, u pričama koje se uz njih vežu i u tišini doma koji se polako uči da živi bez onoga ko je u njemu ostavio najviše tragova.

Zato porodice koje prolaze kroz ovakve odluke najčešće ne traže savršen odgovor, nego onaj koji im daje malo mira. A mir se u takvim trenucima često nalazi upravo u sitnim, tihim potezima: u sklonjenoj fotografiji, opranoj košulji, sačuvanom prstenu ili kutiji u kojoj ostaju predmeti koji još uvijek nose glas nekoga ko više nije tu, ali je i dalje prisutan u sjećanju najbližih.