Margita Stefanović Magi, jedna od najprepoznatljivijih ličnosti jugoslavenskog rokenrola, prošla je put od izuzetno nadarene pijanistkinje i arhitektice do žene čije su posljednje godine obilježili siromaštvo, bolesti i borba sa zavisnošću. Iza imena koje je za mnoge ostalo vezano uz Ekatarinu Veliku stajala je životna priča koja je istovremeno nosila blistav početak i duboku ličnu tragediju.
Za publiku koja je osamdesetih pratila beogradsku alternativnu scenu, EKV nije bio samo bend nego i glas jednog vremena. Njihove pjesme govorile su o ljubavi, unutrašnjim lomovima, strahu i potrebi da se čovjek sačuva u svijetu koji se ubrzano mijenjao. U tom zvuku, klavijature Magi imale su posebnu težinu: davale su pjesmama atmosferu, širinu i emotivnu dubinu koju je bilo teško zamijeniti.
Rođena je 1. aprila 1959. godine u Beogradu, u porodici koja je njegovala umjetnost i obrazovanje. Njen otac Slavoljub Stefanović Ravasi bio je poznati pozorišni i televizijski reditelj, a Margita je od ranog djetinjstva pokazivala izuzetnu posvećenost muzici. Klavir je vrlo brzo postao središte njenog života, pa je već kao djevojčica pokazivala zrelost i disciplinu koja je ukazivala na ozbiljnu klasičnu karijeru.
Od klasične muzike do beogradske alternativne scene
Prema biografskim podacima, smatrana je jednom od najperspektivnijih mladih pijanistkinja svoje generacije i dobila priliku da nastavi školovanje na prestižnom konzervatoriju u Moskvi. Do tog odlaska, međutim, nikada nije došlo. Porodica nije podržala ideju da tako mlada napusti dom, pa je ostala u Beogradu. Taj izbor se kasnije često spominjao kao važna prekretnica, iako se ne može tvrditi da je samo on odlučio tok njenog života.
Umjesto Moskve, upisala je arhitekturu. I tu je pokazivala kreativnost, upornost i osjećaj za formu, ali muzika nikada nije prestala biti njen stvarni dom. Početkom osamdesetih približavala se beogradskoj alternativnoj sceni, među ljudima koji su tražili novi izraz i drugačiju umjetničku energiju od one koja je tada dominirala javnim prostorom.

Njene klavijature nisu bile samo prateći element. Naprotiv, one su postale jedan od prepoznatljivih slojeva u pjesmama EKV-a, jer je znanje stečeno kroz klasično obrazovanje savršeno odgovaralo Milanovim tekstovima i specifičnoj atmosferi koju je bend stvarao. Publika je pamtila i njen izgled i nastup, ali iza toga je stajala umjetnica koja je muziku gradila ozbiljno i dosljedno.
EKV je ubrzo izrastao u jedan od najutjecajnijih bendova jugoslavenske rok scene, a Magi u jednu od njegovih najvažnijih ličnosti. Pored rada s bendom, bavila se i komponovanjem, sarađivala s drugim muzičarima i učestvovala u projektima izvan rokenrola. Njena širina nije se vidjela samo u muzici, nego i u činjenici da je bila otvorena prema drugim umjetničkim formama.
Slava, ali i početak teških godina
Osim na muzičkoj sceni, pojavila se i u filmu „Tajvanska kanasta“ Gorana Markovića, što je još jednom pokazalo koliko su njena interesovanja bila raznovrsna. Ipak, iza uspjeha koji je publika vidjela, razvijali su se problemi koji su s vremenom postajali sve ozbiljniji i koji će potpuno promijeniti tok njenog života.
Margita se godinama borila sa zavisnošću od psihoaktivnih supstanci. Ta borba nije ostajala samo lična stvar; utjecala je na njeno zdravlje, odnose s ljudima i materijalnu sigurnost. Kako su se problemi gomilali, tako su se udaljavali i nekadašnji okvir stabilnog života i osjećaj da postoji čvrsto tlo pod nogama.

Smrt Milana Mladenovića 1994. godine označila je kraj EKV-a i zatvaranje jednog važnog poglavlja ne samo u istoriji benda nego i u njenom ličnom životu. Iako je nastavila da se bavi muzikom, okolnosti su postajale sve teže. Ono što je nekad bila intenzivna stvaralačka energija, zamijenjeno je godinama u kojima je opstajanje postajalo jednako važno kao i bilo kakav umjetnički rad.
U javnosti su se pojavljivale priče o promjenama mjesta stanovanja i o pokušajima da se udalji od sredine u kojoj su se problemi produbljivali. Uprkos tome, nije uspjela da povrati nekadašnji mir. Njena sudbina postepeno je prelazila iz priče o umjetnici u priču o ženi koja se bori za osnovnu sigurnost i dostojanstvo.
Posebno potresna svjedočenja o njenim posljednjim godinama iznio je glumac Svetozar Cvetković, koji ju je dobro poznavao. Govorio je o tome koliko je teško bilo posmatrati propadanje osobe koja je nekada predstavljala izuzetnu ljepotu, inteligenciju i umjetnički talenat. Njegove riječi nisu nosile patetiku, nego težinu nekoga ko je dugim godinama gledao tuđu borbu iz neposredne blizine.
Sjećanja koja su ostala iza nje
U jednom intervjuu prisjetio se trenutka kada mu je Magi pokazala tragove koje je zavisnost ostavila na njenim rukama. Za njega je to bio bolan dokaz koliko se njen život promijenio i koliko je daleko stigla od vremena kada je bila simbol elegancije i umjetničke snage. Taj detalj je, kako je opisivao, ostao kao jedna od najtežih slika iz njegovog sjećanja na nju.

Cvetković je posebno isticao da je njenu priču važno razumjeti kao ozbiljno upozorenje o posljedicama zavisnosti, a ne kao romantičnu legendu o rok zvijezdi. Prema njegovom svjedočenju, Margita je jedno vrijeme boravila u garaži u beogradskom naselju Borča. Njene posljednje godine bile su obilježene siromaštvom, zdravstvenim problemima i boravkom u ustanovama koje pružaju pomoć ljudima bez odgovarajućeg smještaja.
Margita Stefanović preminula je 18. septembra 2002. godine, u 43. godini života, na Infektivnoj klinici u Beogradu. Njena smrt potresla je ljubitelje muzike širom bivše Jugoslavije, jer je odlazak jedne od ključnih figura EKV-a značio i konačan kraj jedne epohe koja je ostavila snažan trag u regionalnoj kulturi.
Ipak, priča o Magi ne može se svesti samo na njen tužan završetak. Ona je bila obrazovana umjetnica, izuzetna muzičarka i žena čiji je doprinos oblikovao zvuk jednog od najvažnijih bendova na ovim prostorima. Njena sposobnost da spoji klasičnu muziku s rokenrolom, kao i senzibilitet koji je unosila u pjesme, ostali su upisani u kolektivno pamćenje publike koja i danas sluša EKV.
Pjesme tog benda nastavljaju da žive među novim generacijama, a Magino ime i dalje dolazi uz njih kao dio priče o vremenu u kojem su nastajale. Njena sudbina ostaje podsjetnik da talenat, obrazovanje i slava ne štite čovjeka od bolesti, zavisnosti i usamljenosti.
Iza legende o „crnoj princezi“ stajala je stvarna osoba kojoj su bili potrebni pomoć, razumijevanje i podrška mnogo prije nego što je ostala sama sa svojim najtežim godinama.







