Stari porcelanski servis „Brazil“, nekada sasvim uobičajen prizor u jugoslovenskim vitrnama, danas je predmet interesa kolekcionara, muzeja i ljubitelja industrijskog dizajna. Ono što je generacijama služilo za ručkove i kafu sada se prepoznaje kao važan trag jednog vremena, a među njima se posebno izdvaja primjerak koji je nastao u Jugokeramici i koji je ušao u proizvodnju početkom šezdesetih godina.
U brojnim domovima širom bivše Jugoslavije još uvijek se mogu pronaći tanjiri, šoljice, posude i zdjele koje godinama stoje iza stakla, gotovo netaknute, kao podsjetnik na porodične proslave, nedjeljne ručkove i goste koji su dolazili u posebnim prilikama. Neki od tih predmeta danas imaju sasvim drugačiji status: nisu samo uspomena nego i dio dizajnerske baštine koju vrijedi prepoznati prije nego što završi zaboravljena ili odbačena.
Posebnu pažnju privlače proizvodi nekadašnje Jugokeramike iz Zaprešića, fabrike koja je decenijama bila jedno od najvažnijih imena u proizvodnji keramičkog i porcelanskog posuđa na prostoru bivše države. Njeni servisi, danas rasuti po kuhinjskim ormarima, muzejskim depoima i privatnim zbirkama, sve češće se posmatraju kroz prizmu historije dizajna, a ne samo kroz njihovu prvobitnu, praktičnu namjenu.
Među njima se servis „Brazil“ izdvaja kao jedan od najprepoznatljivijih. Riječ je o kompletu koji nije bio zamišljen samo kao posuđe za svakodnevnu upotrebu, nego i kao primjer tada vrlo naprednog pristupa oblikovanju predmeta za široko tržište. Upravo zbog toga njegova današnja vrijednost ne leži samo u starosti, nego i u činjenici da predstavlja rani i važan uzorak domaćeg industrijskog dizajna.
Servis koji je spojio funkcionalnost i dizajnersku ambiciju
Servis „Brazil“ nastao je 1962. godine, a dizajnirala ga je Dragica Perhač-Hercigonja, umjetnica rođena 1935. godine u Feričancima. Njena profesionalna veza s Jugokeramikom bila je presudna za razvoj više prepoznatljivih linija posuđa, a upravo je kroz taj rad pokazala kako industrijska proizvodnja može ići ruku pod ruku s estetikom koja odskače od tada uobičajenih rješenja.
Prema dostupnim podacima, Perhač-Hercigonja je kao stipendistica Jugokeramike završila Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, nakon čega je ostala vezana za fabriku u kojoj je razvijala prototipove i oblikovala proizvode namijenjene masovnoj proizvodnji. U tom okruženju nije stvarala samo posuđe; stvarala je prepoznatljiv vizuelni jezik epohe u kojoj je praktičnost morala imati i lijepu formu.
Dragica Perhač-Hercigonja nije ostala upamćena samo po tom servisu. U Jugokeramici je potpisala i druge garniture koje se danas spominju kao dio šireg opusa, među njima „Vivien“, „Ljubljana“, „Nina“ i „Minas“. U fabrici je ostala sve do penzionisanja 1988. godine, ostavljajući iza sebe niz proizvoda koji svjedoče o razdoblju kada je industrijski dizajn imao snažnu društvenu ulogu.
Važno je i to što servis „Brazil“ nije ostao tek kao ideja, nacrt ili ograničena serija namijenjena uskom krugu korisnika. Naprotiv, riječ je o kompletu koji je ušao u masovnu proizvodnju, što je njegovu prepoznatljivost i kasniju rasprostranjenost učinilo mnogo većom. Zbog toga se danas može pronaći u različitim kućnim kolekcijama, često bez pune svijesti o tome šta tačno predstavlja.
Kako prepoznati komade koji mogu imati veću vrijednost
„Brazil“ nije bio samo servis za kafu, iako se upravo kroz takvu upotrebu najčešće pamti. Riječ je o kompletnom setu za ručavanje i posluživanje toplih napitaka, izrađenom od finog porcelana tankih zidova i nenametljive, elegantne strukture. Takva izvedba bila je dio šireg pomaka u dizajnu, gdje su jednostavnost i čista linija postajale poželjnije od raskošnih ornamenata.
U kompletu su se nalazili različiti tanjiri, duboke činije, šoljice s tacnama, posude za šećer i mlijeko, kao i drugi prateći elementi koji su zajedno činili zaokruženu cjelinu. Upravo u toj cjelovitosti leži dio njegove današnje privlačnosti: riječ je o predmetu koji je istovremeno bio praktičan, estetski uređen i lako uklopiv u različite ambijente, od porodične trpeze do formalnijih prijema.
Iako oznaka Jugokeramike sama po sebi ne znači da je svaki pronađeni komad iz serije „Brazil“, ona ipak može biti prvi trag koji otvara pitanje porijekla i starosti. Fabrika je proizvodila veliki broj različitih linija, pa se identifikacija oslanja na niz detalja, među kojima su oblik ruba, proporcije, način dekoracije i ukupni osjećaj dizajnerske dosljednosti.
Zbog toga stručnjaci često savjetuju da se staro posuđe ne iznosi iz kuće i ne odbacuje prije nego što se pažljivije pregleda.
Od kućne vitrinske uspomene do predmeta muzejske vrijednosti
Zanimljiv detalj u priči o servisu „Brazil“ jeste njegovo povezivanje s državnim institucijama tog vremena. Povodom posjete Josipa Broza Tita fabrici nastao je svečani album „Drug Tito u Jugokeramici“, u kojem je ovaj servis predstavljen kao jedan od značajnih proizvoda. To svjedoči da „Brazil“ nije bio tek prosječan kućni set, nego predmet koji je imao mjesto i u širem simboličkom okviru jugoslovenske proizvodnje.
Taj prijenos u muzejsku zbirku ima posebnu težinu jer pokazuje da industrijski proizvod može postati predmet kulturnog pamćenja. Predmeti koji su nekada služili kao dio svakodnevice danas pomažu da se rekonstruira način života, ukus epohe i odnos prema upotrebljenom materijalu, obliku i estetici. Servis „Brazil“ se zato ne posmatra samo kao staro posuđe, nego i kao mali dokument o vremenu u kojem je nastao.
Za mnoge porodice koje i danas čuvaju stare vitrine, ovakve priče otvaraju sasvim novo pitanje: koliko predmeta iz svakodnevnog života zapravo nosi veću vrijednost nego što se na prvi pogled čini. Nekadašnji kompleti za ručavanje i kafu možda više nisu u upotrebi, ali njihov dizajn, rijetkost i historijski kontekst mogu ih pretvoriti u dragocjene primjerke prošlog industrijskog standarda.
Zato servis „Brazil“ danas živi dvostruki život. U mnogim domovima on je još uvijek podsjetnik na porodične navike i estetiku nekadašnje Jugoslavije, dok u muzejskom i kolekcionarskom svijetu predstavlja jedan od prepoznatljivih simbola domaćeg industrijskog dizajna. Upravo ta kombinacija svakodnevice, državnog protokola i kulturne memorije čini ga predmetom koji i nakon više od šest decenija nastavlja privlačiti pažnju onih koji u starom porcelanu vide mnogo više od običnog servisnog kompleta.
